Kad je nakon kubanske revolucije daleke 1961. godine talijanski arhitekt Vittorio Garatti na zahtjev svevremenoga kubanskog lidera Fidela Kastra i ideološkoga mu istomišljenika i tadašnjeg prijatelja Che Guevare preuzeo osmišljavanje i projektiranje dijela nacionalnih umjetničkih škola u kontekstu obrazovne revolucionarne politike (zgrade baleta i glazbene škole), nije ni slutio da će pedeset godina kasnije njegove ideje, nakon što su tada od „dežurnih“ komunističkih arhitekata proglašene primitivnim i nazadnim, ponovo doći u žižu svjetskih interesa, kako javnosti tako i struke.
Ponovno pokretanje i oživljavanje ovoga projekta, dovršetak kojega je prekinut nakon tzv. „raketne krize“ 1962. godine (zgrada se Škole baleta nalazi na UNESCO-voj listi zaštićene kulturne materijalne baštine), valja zahvaliti kubanskoj baletnoj zvijezdi Carlosu Acosti kojega je nakon višegodišnjeg izbivanja „crveno srce“ povuklo natrag u Havanu.
Acosta se, kako je rekao, gledajući u gostima predstavu kubanskog Nacionalnog baleta, odlučio vratiti svojim korijenima, te uz pomoć svjetski poznatog arhitekta Normana Fostera suvlasnika tvrtke Foster and Partners, „Kastrovoj“ nedovršenoj školi vratiti zasluženi sjaj i važnost, jer je upravo u toj zgradi načinio svoje prve baletne korake koji su mu omogućili da postane jedan od glavnih umjetnika - gostiju britanskoga Kraljevskog baleta, te se na taj način odužiti domovini.
„Škola baleta“ nalazi se na stotinjak kilometara od simbola američkog imperijalizma na samoj periferiji Havane uz duboki kanjon, koju karakteriziraju „katalonski svodovi“ koji povezuju svoje kupolaste strukture, a kompleks razvedenih putova vodi do pet glavnih ulaza koji vode do strukovnih vježbaonica i učionica uz koje su smješteni i „prateći sadržaji“, uredi, biblioteka itd.
Vlasnici arhitektonske tvrtke Fosters and Partners sa sjedištem u Londonu i podružnicama u New Yorku, Abu Dhabiju, Hong Kongu i impresivnim referencama; Arsta Bridge u Švedskoj, Millennium Bridge u V. Britaniji, zračna luka „Stansted“ u V. Britaniji itd., unatoč brojnim kritikama i „dobronamjernim savjetima“ da se ne upuštaju u neizvjesne i rizične projekte na Kubi, te ne stavljaju ugled i ime tvrtke na kušnju, ipak su odlučili zbog simpatija prema velikom umjetniku Carlosu Acosti , čija je motivacija, kako rekoše, isključivo poslovna, upustiti se u projekt izrade „studije izvodljivosti i sanacije“ objekata kako bi se prema njihovim projektima i uputama konačno dovršila ova škola čiji je kompleks godinama napušten i zapušten, a dijelovi kojega su iskorišteni za neke druge objekte i Kubi potrebitije projekte.
Dom Gradnja